Kada sam radila anketu na Instagramu, ispostavilo se da mediji nisu pogrešno procijenili, postoji jedan broj roditelja koji doista želi da nema zadaće ni učenja i da se sve što treba odradi u školi. Isto tako, neki stručnjaci tvrde da ne postoje dokazi o tome da su djeca koja pišu domaću zadaću uspješnija od onih koja to ne pišu.

A kako ja volim pitati zašto, malo sam ispitivala tu situaciju. I došla sam do sljedećih zaključaka:

Domaća zadaće je problem kada je besmislena ili kada ne razumijemo njen smisao.

Ako sam išta naučila od svojih učenika, to je da oni vole svako učenje koje ima smisla. Ako je zadaća uistinu bezvezna, naravno da ju djeca ne žele pisati.

Međutim, kako odrediti je li neka zadaća smislena ili nije?

Koje uopće mogu biti svrhe nove zadaće?

Krenimo od onoga što je roditeljima najočitije kada djeca imaju zadaću:

Domaća zadaća je problem kada je besmislena ili kada ne razumijemo njen smisao.

Kod nižih razreda to je onda najčešće pisanje, računanje i neke slične, osnovne vještine koje se doista mogu uvježbavati tako što ponavljamo neke stvari za koje nam se čini da smo ih naučili.

Međutim, u svakom procesu vježbanja presudna je jedna stvar, a to je da doista i razmišljamo postajemo li bolji vježbanjem ili samo ponavljamo na isti način jednu te istu stvar.

Karikiram, ako naučite jednom krivo napisati slovo b, neće vam puno pomoći ako pišete pogrešno slovo b na dvije stranice. Ista stvar je i s onim vještinama koje nisu tako jasno vidljive, kao što je primjerice, čitanje s razumijevanjem, vještina koju se isto tako razvija u školi s dobrim učiteljem hrvatskog jezika, a vještina koju jako, jako, jako puno odraslih ljudi uopće nije razvilo.

Zbog toga je idealno da se zadaća pregledava i obično to učitelji rade grupno u učionici, svaki učenik čita možda jedno pitanje i onda se komentira što je točno, a što nije. Za to je ključno da dijete ima razvijenu vještinu aktivnog slušanja, da čuje što učitelj i drugi učenici govore. Neki učitelji prelete po učionici i stave možda kvačicu, ali ona obično ne znači da je zadaća točna, nego samo da je napisana. Učitelj na taj način pokušava potaknuti djecu da pišu zadaće.
Više o tome kako doskočiti tim problemima na ovotjednom newsletteru.

Uvježbavanje neke vještine koju su naučili u školi

Jako puno djece zna reći da im je nešto u školi teško ili im jako puno treba da napišu zadaću. Osobno sam davala malo zadaće i mislim da zadaće i treba biti malo te da bi bilo dobro čim više vježbanja staviti u sam školski sat. Obično sam više zadaće davala u osnovnoj školi dok se grade neke osnovne vještine, a što su djeca starija primjerenije im je zadavati teže, ali povremene projektne zadatke kojima razvijaju vještine s vrha moje piramide učenja.

Što se tiče toga ima li zadaće uistinu puno, to je teško odrediti, ali važno je znati da učitelji najčešće prate uz program i ritam prosjeka razreda i normalno je da nekoj djeci treba više, a nekoj manje vremena za izraditi zadaću ili neki zadatak. (Nažalost, zbog ovoga često pate i oni daroviti, a to je tema o kojoj nitko ne govori, ali mi ćemo početi!)

O tome koliko će dijete biti brzo u nekom zadatku ovisi o vještinama učenja koje ima, a koje mu to omogućavaju. Da, unatoč tome što volimo govoriti o tome da svi mi sve možemo kada se potrudimo, to zapravo nije posve istina, neka ograničenja ipak postoje za sve nas, ne možemo svi procesuirati jednaku količinu informacija u isto vrijeme.

Što se sustava tiče, idealno bi bilo za napredovanje djeteta da se broj učenika u razredu prepolovi i podijeli na početne i napredne u svakom predmetu kako bi se izazovi prilagodili razini na kojoj se učenici nalaze te kako bi učitelj isto tako imao više vremena za individualni poticaj djeteta. Hoćemo li to ikada u Hrvatskoj dočekati, ne znam, ali lijepo je vjerovati.

S druge strane, puno češće kod djece vidim da zapravo te vještine koje nisu razvijene su vještine učenja! Ne znaju kako organizirati vrijeme za učenje, ne znaju kako održati pažnju, ne znaju kako koristiti strategije učenja i jednostavno samo sjede i gube vrijeme i energiju, umjesto da koriste te vještine da efikasnije i brže riješe neki zadatak.

O tome kako mi možemo pomoći djetetu razvijati sve vještine učenja kako bi bilo sretno i uspješno, učimo na mom online programu Pomozi mi da naučim sam.

Domaća zadaća je problem kada je ima previše ili kada je preteška

Za početnike u novom pogledu na učenje tu je Prva pomoć za učenje koja pomaže roditeljima napraviti tu prvu stepenicu - prestati se raspravljati oko škole i učenja i postići da dijete samo uči i piše zadaću.

Osim što služi uvježbavanju ili ponavljanju gradiva, ona ujedno omogućuje djeci da razvijaju neke vještine učenja te da se uče organizirati svoje vrijeme. Uče se tome da budu odgovorni za svoju zadaću i svoje školske obaveze, a to je ključ toga da postanu funkcionalne odrasle osobe u budućnosti.

Međutim, ono što često viđam je da roditelji sve zadatke rade umjesto djeteta, a onda odjednom shvate da za to više nemaju vremena i da bi dijete to sad već trebalo moći samo.

Ali, kako bi trebalo znati kako se to radi ako nije imalo priliku to i raditi?

Da, zadaća, čak i kad je pomalo dosadna ili glupa, uistinu ima skriveni smisao, a taj smisao mu se oduzima onog trena kada naše uplitanje u zadaću postane pretjerano (ili još gore, kad djeci govorimo gotova rješenja, što mnogi roditelji rade, iako to svi ne žele priznati).

U tom procesu onda više nitko nije sretan.

Dječji mozak nije dobio mogućnost za razvoj i dijete stagnira, što ga uskoro čini nezadovoljnim jer ima osjećaj da drugi mogu više od njega ili da je svijet nepravedan prema njemu i škola je glupa (što su zapravo obrambeni mehanizmi).

Roditelji su nezadovoljni jer imaju previše obaveza jer ne rade samo svoje nego i dječje obaveze, ne vide smisao zadaće (koja i postaje u ovoj situaciji besmislena) puno vremena vrte jedan te isti film i očekuju neke nove rezultate te krive školu i učitelje.

Učitelji su nezadovoljni jer smatraju da se trude bezveze i da nitko ne cijeni njihovo zalaganje što dovodi do toga da se trude manje.

I to je jedan začarani krug u kojemu se veliki dio svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa nalazi, a sve to zato jer ne razmišljamo o tome zašto se uopće ta glupa zadaća i piše.

Domaća zadaća je problem kada ne razvija samoregulaciju i samostalnost u učenju

I sad, osvrnula bih se i na one stručnjake koji kažu kako nema dokaza o tome da su djeca koja pišu zadaće uspješnija od druge djece.

Zapravo, iz mojeg iskustva, to ovisi o djetetu i rekla bih da o tome najčešće govorimo kada je riječ o djeci koja zapravo lako savladavaju svoje zadatke i obaveze te im pisanje prelagane domaće zadaće kod kuće uistinu ne znači ništa, dapače, čak može odmoći time što će oduzeti vrijeme za slobodnu igru i pravo učenje, a dijete može biti i frustrirano ako mora raditi zadatak koji mu je prelagan i kojim stagnira. Isto tako, nekoj djeci pretežak zadatak za njihove trenutne kapacitete razvija frustraciju, a rijetko se kada tko bavi korijenom problema - razvojem vještina učenja. Opet tu dolazimo do toga da bi idealno bilo da učitelji imaju vremena individualno upoznavati djecu i biti u mogućnosti zadavati im zadatke koji su težinom primjereniji svakom djetetu tako da svako dijete može nešto dobiti od te zadaće.

Trebamo li onda ukinuti domaću zadaću?

Da, kada je besmislena, preteška, prelagana i kada djeca njome ne razvijaju samostalnost i samoregulaciju učenja. A na sve to utječemo mi, roditelji i učitelji, a ne djeca.

Što možemo napraviti svi zajedno?

Učitelji mogu davati što manje zadaće, izbjegavati davati zadaću samo reda radi, nego tražiti uvijek smisao i vidjeti mogu li ju prilagođavati razini znanja kod djece.

Roditelji mogu prestati preuzimati dječje školske obaveze na sebe i poticati djecu na razvoj vještina.

Svi možemo djeci objasniti smisao zadaće kada ga oni ne vide te ih podučavati vještinama učenja kako bi se sami mogli uhvatiti u koštac sa svojim obavezama! To zapravo traži od nas manje vremena i truda nego što ga gubimo na frustracije i rasprave oko škole. Sjajno, zar ne?

Domaća zadaća je problem kada je prelagana