Kako pomoći djetetu prevladati otpore prema učenju

Angela Bralić

5/11/2022 8 min read

Najčešća pitanja koja dobivam od roditelja (ali i učiteljica) je što učiniti kada dijete odbija učenje i ima otpore prema školi i učenju. Kako se nositi s time i kako pomoći djetetu prevladati taj otpor? Vrlo je važno znati kako je posve normalno da većina djece u nekom periodu života ima negativan odnos prema nekom predmetu ili učenju. Ako je to kratkotrajna pojava i dijete ima način da samo regulira svoje ponašanje, to je odlično. Znači da smo kod njega već razvili otpornost, upornost, samodisciplinu, odgovornost i samostalnost koje su mu potrebne da se nosi s izazovima. Međutim, ako to traje nekoliko tjedana ili dulje, važno je potražiti uzroke tog problema kako bi mogli pomoći djetetu da ih riješi.

NA CLIO EDUKACIJAMA UČIMO NA PRIMJERIMA

jesi li napisao zadaću?

Vjerujem da vam je poznata situacija, došli ste s posla umorni, trebate napraviti ručak, pospremiti, pripremiti se za sutra i usput voditi računa o tome da su oni napravili svoje obaveze. To onda možda izgleda ovako:

„Jesi li napravio zadaću?”

„Ne, ne da mi se, sad igram igricu.”

„Ne možeš sad igrati igricu, prvo napiši zadaću! Opet ćeš dobiti jedinicu iz Matematike, već smo razgovarali o ovome!”

„Ali mama...”

„Nema ali, napiši tu zadaću i dosta više.”

Možda razgovor i ne teče baš ovako, ali na kraju razgovora dijete se povuče i pravi se da piše zadaću, ali to ne radi. Ili krene pisati zadaću pa se zablokira. Ili pak, i dalje protestira, ulazi u svađu i ne piše zadaću, sad već iz inata. Možda kreće pisati zadaću i govori vam kako ne zna, pa se sažalite, i ako je dijete još u nižim razredima, vi mu „pomažete” pisati zadaću. Kad kažem pomažete, to znači da mu dajete gotova rješenja, a ne učite ga kako doći do rješenja, jer tko ima vremena za to.

problemi s učenjem otpori prema školi učenje kako učiti

Postoje i drugi oblici otpora, primjerice, dijete se naljuti i postaje agresivno kada mu ukažete na obaveze. Neka djeca tvrde da će napraviti obaveze, ali ih ne naprave, odgovor je uvijek:

„Kasnije ću, sutra ću, imam još vremena.”

Neka djeca uopće ne žele raditi ništa što ima veze sa školom, a neka vas potpuno ignoriraju kada im pokušavate pomoći, čak i kada koristite sve one metode koje ste pročitali da je dobro raditi.

Sve su ovo individualni problemi, ali postoje neke zajedničke vještine i kompetencije koje želimo od najranije dobi razvijati kod djece kako bi bila što sposobnija sama se suočavati sa svojim školskim izazovima. Ponašanje i riječi roditelja u velikoj mjeri utječu na to kako će se dijete osjećati u vezi s tim izazovom. Jer da, mi ovdje govorimo o njihovim izazovima i vi ste ti koji se trenutno njima bavite, ali važno je shvatiti da su ti izazovi samo njihovi, a da smo mi, učitelji i roditelji, ovdje samo tu kako bismo im pomogli da te izazove prevladaju. Ne kako bismo ih otklanjali s njihovog puta.

učenje problemi s učenjem škola za život teškoće s učenjem

Najčešća vrsta otpora s kojom mi se javljate je:

„Ne da mi se.”

Zbog toga danas govorimo upravo o ovoj vrsti otpora i kako započeti borbu s njom. I zapamtite, borbu započinjete protiv ponašanja, ne protiv djeteta. Dijete mora osjetiti da ste na njegovoj strani. Često nešto radimo za njihovo dobro, ali pristup koji imamo onemogućava da dijete zaista osjeti da nam je stalo, kao u primjeru razgovora gore. Nije važno samo što ćemo reći, jednako je važan način na koji ćemo to izreći. Kada dijete nešto radi, uvijek nam tim ponašanjem nešto poručuje jer često nema drugi način kako bi izrazilo svoje probleme.

„Ne da mi se pisati zadaću. Ne da mi se učiti. Ovo je dosadno.”

Sve to zapravo ukazuje na neke probleme koje dijete ima, a prva stvar koju trebam napraviti je pitati dijete iskreno i otvoreno zašto mu se ne da, što je to točno dosadno, misli li da bi mogao to napraviti da se potrudi, u kojem trenutku postane dosadno, zašto se želi/ne želi potruditi i kako se osjeća dok uči/piše zadaću. Potrebno je izbjeći klasično tradicionalno izdavanje naredbi ili prijetnje, ali i moderno popustljivo ponašanje kojim ga opravdavate ili radite stvari umjesto njega. Na temelju razgovora s djetetom trebali bi moći doći do toga što stoji iza tog ne da mi se.

učenje čitanje djeca instrukcije edukacije za roditelje
Što znači ne da mi se?

1. „Osjećam se kao da nisam sposoban za ovo.”

Ovo dijete pokazuje manjak samopouzdanja, a potrebno je ispitati ima li taj osjećaj samo na jednom predmetu ili u odnosu prema školi općenito. Potrebno je pomoći djetetu zadatke raščlaniti na manje korake, ali i razmisliti osjeća li se tako i u drugim područjima svog života. Ima li mogućnost dobiti samopouzdanje? Jer to nije nešto s čim se rodimo, nego nešto što gradimo, najčešće tako što prevladavamo prepreke. Dajte mu manje zadatke i pohvalite trud kada ih uspješno odradi. Podsjetite dijete na to da je imalo već neke uspjehe. Nemojte stalno ispitivati koju je ocjenu dobilo, tako dijete misli da je to jedino što je važno. Maknite fokus s ocjena, a stavite ga na znanje i proces. Jesu li prepreke s kojima se dijete suočava prilagođene njemu? Je li dijete izostalo iz škole ili nije uspjelo uloviti korak na nekom predmetu? Ako je izolirani predmet u pitanju, potražite instrukcije ili ga potaknite da pita pomoć prijatelja i razgovarajte s učiteljem. Ako je općenito škola i većina predmeta u pitanju, razmotrite se savjetovati sa stručnjakom za obrazovanje. Odnosno, ona mama s početka priče mogla bi recimo ući u sobu djeteta i, ako ga vidi da, primjerice igra igrice, pitati ga:

„Zašto tako voliš igrati igrice?” Mogla bi otkriti da ih voli zato što mu daju osjećaj sposobnosti, za razliku od škole u kojoj se ne osjeća tako. Zato su toliko važne i riječi, ali i pristup koji imamo s djetetom.

2. „Treba mi tvoja pažnja.”

Ne znam kada je postalo normalno da radimo po cijeli dan i nemamo vremena za obitelj, ali mi je drago što sve više uviđamo da to nije ni normalno ni zdravo. Pustite kuću u neredu, pojedite ponekad i gotovi ručak i zaboravite što vam je rekao glupi i nebitni kolega s posla. Jer ništa od toga nije bitno, bitno je da se vi i vaši članovi obitelji osjećate povezano. Vratimo se na mamu s početka priče. Je li to jedino vrijeme kada upućuje djetetu nekakvu pažnju, pa makar i negativnu? Hoće li se onda možda više baviti njime ako ne zna riješiti zadaću? To su važna pitanja koja se trebamo zapitati i onda, ako zaključimo da je u tome problem, truditi se davati djetetu pažnju na drugačiji način i pitati ga o njegovim interesima, a ne samo obavezama. Ona mama s početka priče mogla je recimo, pitati dijete kako se osjećalo danas u školi, što mu je bilo važno, je li ga nešto nasmijalo ili rastužilo i što mu je bilo zanimljivo.

3. „Želim gledati TV ili se igrati, ne da mi se.”

Čak i kada ne da mi se znači upravo to – želim raditi nešto drugo što mi je zabavnije i to ukazuje na problem, a to je u ovom slučaju nemogućnost djeteta da se nosi s frustracijama. Dijete nema razvijenu otpornost i uvijek radije bira kratka zadovoljstva umjesto dugoročnog uspjeha. Takav odnos prema školi u konačnici se može oslikati i na profesionalni uspjeh zbog čega dijete neće moći ostvariti zamišljenu karijeru ili završiti fakultet koji želi. Dodatni problem ovdje može biti i potencijalna ovisnost o ekranima i manjak pažnje i fokusa. Na prvu se čini bezazleno da se djetetu ne da, ali ako mu se nikada ne da, govorimo potencijalno i o manjku smisla, a to nikako nije dobro za dijete. Ovdje je važno postaviti jasne granice i biti dosljedan. Primjerice, odredite vrijeme koliko se može gledati ekrane i držite ga se. U ovakvim situacijama dogovor oko toga kada se piše zadaća i da nema ekrana prije nego što se naprave obaveze je dobar način da se dijete uči odgodi nagrade – još jedne jednostavne tehnike koja jako utječe na uspjeh i zadovoljstvo djece (a kasnije odraslih) koji onda shvaćaju da je trud važan i da ne moraju uvijek dobiti ono što žele. Prilikom postavljanja pravila, važan je ton i način komunikacije s djetetom koje, opet, treba osjetiti da nam je stalo do njega, a ne da je kažnjeno. Tako će biti spremnije ulagati duže i truditi se više oko zadataka i izazova. Bilo bi dobro dijete uključiti o razgovor oko tih pravila i navesti ga da samo kaže i odluči kako želi rasporediti vrijeme i zašto mu je bitno napisati zadaću. Primjerice, mama s početka priče ovakvo dijete mogla bi uključiti u pravljenje ručka, kako bi usvajalo neke sitne zadatke i polako razvijalo otpornost na frustracije, ali i osjećaj kompetentnosti. Za vrijeme zajedničkog rada mogli bi razgovarati o važnosti škole i učenja, o tome kako se ona osjećala u školi, i kako se ni njoj ponekad nešto ne da, ali je zbog dugoročnog cilja ipak to radila.

IAKO JE RODITELJSTVO DANAS TEŠKO, USPJEŠNA I SRETNA DJECA NISU SLUČAJNOST, NEGO IMAJU RAZVIJENE NEKE VJEŠTINE I KOMPETENCIJE KOJE IH TAKVIMA ČINE. I TI MOŽEŠ BITI RODITELJ KOJI IM POMAŽE RAZVIJATI UPRAVO TE KOMPETENCIJE!

PRIJAVITE SE NA BESPLATNI NEWSLETTER KAKO BI BILI U TOKU S NOVOSTIMA OKO EDUKACIJA KOJE OSNAŽUJU ODRASLE KOJI SU PODRŠKA DJECI U PREVLADAVANJU NJIHOVIH IZAZOVA SA ŠKOLOM I UČENJEM

Jeste li možda već isprobali nešto od ovoga? Postoje još brojni uzroci otpora prema učenju, kao i tehnike za njihovo rješavanje, od kojih sam neke već gore navela. Uskoro će kod mene biti dostupne edukacije koje će obuhvaćati informiranje o tome kako su se škola i učenje u 21.stoljeću promijenili i na koji način roditelji (ali i učitelji) mogu pomoći djetetu prevladavati probleme sa školom i učenjem kroz razvoj za to potrebnih vještina kao što su samostalnost i odgovornost, motivacija i znatiželja, samodisciplina i otpornost, strategije učenja te brojne druge.

Ako imate nekih pitanja na koje bi htjeli da odgovorim u tim edukacijama, pišite mi na info@cliosdreams.hr ili mi se javite putem Instagrama ili Facebooka.

Ako i vi želite biti dio zajednice koja postavlja važna pitanja o obrazovanju, prijavite se na besplatni newsletter putem poveznice:

uspješno dijete čitanje učenje škola problemi s učenjem otpori učenju