Emmeline Pankhurst - Žena koja je bila glasna za sve nas

Emmeline Pankhurst – Žena koja bila glasna za sve nas

Emmeline je odrasla u domu u kojemu se njegovala politička pismenost i aktivizam

Prema svom rodnom listu, Emmeline Pankhurst rođena je 15.7.1858.godine u Manchesteru. Cijeli život tvrdila je da je rođena 14.srpnja, na dan pada Bastilje i da je oduvijek znala kako je to imalo simboličko značenje u njenom životu. Rođena je u dobrostojećoj, ali politički osviještenoj i aktivnoj obitelji Goulden. Emmeline je još kao djevojčica čitala o Francuskoj revoluciji, listala majčin feministički časopis i čak prisustvovala sastancima feministica.

Napredni i otvoreni roditelji osigurali su djeci dobro obrazovanje, upoznali ih rano sa važnošću informiranja o društvenim problemima, s borbom sufražetkinja, s borbom za ukidanje ropstva, a Emmeline je takav put nastavila slijediti kada je odrasla. Udaje se za Richarda Pankhursta, 24 godine starijeg, ali politički aktivnog pravnika za ženska prava koji je podržavao njene aspiracije za ulaskom u svijet aktivizma i politike. Bila je socijalno aktivna, brinula o siromašnima, držala govore i pokušavala se uključiti u politički prostor tražeći pravo glasa za žene, ali i jednaka prava u nasljeđivanju, razvodu i privatnom prostoru za žene. Istodobno, rodila je petero djece, a njene kćeri naslijedile su njen osjećaj za pravdu boreći se za prava žena kada je za to došlo vrijeme priključujući se sufražetskom pokretu za emancipaciju žena.

EMMELINE PANKHURST

"Mi nismo ovdje jer kršimo zakon, ovdje smo jer ga stvaramo."

1903. Pankhurst shvaća da dosadašnje stranke i metode nisu urodile plodom. Unatoč obećanjima za proširenje prava glasa, žene to pravo nisu dobile. Emmeline sa skupinom istomišljenica osniva novu stranku – WSPU odnosno Žensku socijalnu i političku uniju čiji će moto Djela, a ne riječi, tražiti od parlamenta konkretne poteze, a ne samo obećanja. Prosvjedi su postali glasniji, a sufražetkinje su uhićivane i maltretirane prilikom pokušaja privlačenja pozornosti vlasti i javnosti na njihove zahtjeve. Militantni izgredi feministica postajali su sve češći nakon brutalne policijske akcije u srpnju 1908. Što je nasilje vlasti i policije bilo gore, sufražetkinje su postajale sve glasnije i sve odlučnije u pokušajima da svoje zahtjeve prinesu vlastima. Suđenje 1908.bilo je iskorišteno kako bi se prenijela poruka javnosti. Emmeline je tom prilikom izjavila: Mi nismo ovdje jer kršimo zakon, ovdje smo jer ga stvaramo.

Sufražetska borba

Sljedeće godine, Marion Dunlop uhićena je zbog pisanja retka iz Deklaracije o pravima iz 1689. na zgradu parlamenta kojom je Vilim Oranski potvrdio engleskim građanima pravo na žalbu kralju, ali očito ne i građankama koje su pri pokušajima da kralju ili ministru uruče svoje zahtjeve redovito uhićivane. Rečenica koju je pisala odnosila se na pravo građana da podnose zahtjeve kralju i kojom je bilo kakva kazna ili progon za takvog građanina nezakonit. Marion je završila u zatvoru gdje je štrajkala glađu i prisilno hranjena sondom kroz nos u užasnim bolovima od medicinskog i zatvorskog osoblja. Njen primjer slijedile su i ostale feministice. Takav oblik mučenja postao je čest u britanskim zatvorima, ali to nije ušutkalo sufražetkinje koje su o tome glasno govorile čime su izazvale dodatnu pažnju javnosti i osudu. Dugotrajni štrajkovi glađu i mučenje narušavali su zdravlje žena. WSPU podržavao je nove metode, a nakon što su sufražetkinje počele kamenjem razbijati prozore javnih institucija, Emmeline je uhićena i osuđena na 9 mjeseci zatvora tijekom kojeg je štrajkala glađu što je ozbiljno narušilo njeno zdravlje.

Nakon što se vlast otvoreno usprotivila ženskom pravu glasa i nastavila s represijom, sufražetkinje su počele koristiti palež kao metodu borbe, a njihove mete bili su domovi parlamentaraca i javni prostori. Iako su njihove akcije uglavnom ostavljale samo materijalnu štetu, izazvale su veliko neslaganje među feministicama od kojih mnoge nisu podržavale takvo nasilje. Adela i Sylvia, dvije mlađe kćeri Pankhurst, napustile su stranku, a ovi događaji trajno su narušili odnose u obitelji Pankhurst. Cristabel, njena najstarija kći, i dalje ostaje uz majku (ili obrnuto, kako neki tumače) i nastavlja s podrškom militantnih aktivnosti. Sve do Prvog svjetskog rata koji je promijenio sve.

Veliki rat promijenio je svijet na mnoge načine, pa je tako učinio i u sferi ženskih prava.

U Prvom svjetskom ratu većina sufražetkinja prestaje s aktivnostima, a vlada oprašta dosadašnje prijestupe svim sufražetkinjima znajući kako u ratu unutarnji problemi nisu poželjni. Preuzimaju prazna radna mjesta koja su ostavili muškarci, preuzimaju uloge u domaćinstvima u kojima muškaraca više nije bilo i time preuzimaju uloge za koje su se borile. Prvi svjetski rat na brojnim je razinama promijenio svijet, pa je to učinio i u sferi ženskih prava. Koliko su feministice tog vremena bile svjesne da će njihovu poruku uistinu moći čuti mnogo više ljudi kada se i sami uvjere u to da žena uistinu može sve što može i muškarac, i to u tako teškim i mračnim vremenima kao što je to bio Veliki rat, ne možemo znati. Veliki utjecaj imalo je proširenje prava glasa za muškarce. Žene s imovinom iznad 30 godina 1918. su u Velikoj Britaniji dobile pravo glasa, a Emmeline nakon rata nastavlja širiti svoju kampanju i držati govore kojima će se nastaviti boriti za sve veća prava žena i ulazak žena u javni i politički prostor sve do 1928. 1930.godine, dvije godine nakon njene smrti i dvije godine nakon što je britanski parlament usvojio prošireno pravo glasa za sve, podignut je spomenik Emmeline Pankhurst u parku ispred zgrade parlamenta gdje je toliko vremena za života provela glasno protestirajući protiv nepravde. Nedaleko mjesta odakle ju je britanska policija odvlačila u zatvor zbog toga što je imala hrabrosti kršiti zakon da bi stvorila bolji.

I danas ostaje inspiracija ženama koje žele nešto više

Emmeline je daleko od savršene žene i sigurno je da preispitujemo je li ispravno postupila prema Sylviji i jesu li radikalne metode bile nužne za nastavak borbe. Isto tako, potrebno je te mjere staviti u kontekst vremena i okolnosti koje su se oko njih odvijale. Njena neustrašivost i odlučnost u borbi za pravo glasa više su nego inspirativne.

Kroz život kročimo neprekidno se suočavajući s malim i velikim nepravdama, a prečesto im se nemamo hrabrosti jasno suprotstaviti. U svijetu koji nagrađuje konformizam i poslušnost, bitno je podsjetiti se da daleko dospijevaju ipak oni koji glasno govore što misle i uistinu stoje iza svojih riječi. I nismo svi talentirani govornici kao Emmeline (iako, govorništvo je vještina i da se naučiti), niti moramo biti aktivisti da bi to činili. Pisana riječ ima jednaku moć, a društvene mreže zamijenile su nekadašnje letke i pamflete. Međutim, ne moramo svi biti ni medijski aktivni. Ono što ipak dugujemo sebi i Emmeline je, naučiti koristiti svoj glas za ono što je nama važno na način koji nama odgovara. I progovoriti o nepravdi glasno kada se s njom susretnemo kako nam u ustima ne bi ostao onaj gorak okus neizgovorenih riječi i izdanih ideala.

S Emmeline Pankhurst započinjemo priče o ženama iz kolekcije Hrabrih žena koje su oblikovale prošlost, utjecale na sadašnjost i koje su i danas izvor inspiracije za sve žene koje od života žele nešto više.